Dražen Erdemović je odležao samo 2 godine, zatim je pušten i gubi mu se trag.
Pojavljuje se 2006 godine i traži Hrvatsko državljanstvo, a danas se uživajući status zašticenog svjedoka sa skrivenim identitetom šeta slobodno i po Tuzli kako govore zadnji podatci..

Iako je cinio streljacki stroj koji je navodno ubio 1200 ljudi Dražen Erdemović je odlezao samo 2 godine u zatvoru, a evo kako je sve pocelo..
Prva izjava Drazena Erdemovica se desila 1996 prilikom hapsenja od Mup-a Srbije kad je spremao bjekstvo u inostranstvo uz pomoc stranih novinara koji su trebali da obezbijede dokumenta kako bi pobjegao.
Drazen Erdemovic izjavljuje da je sa 7 pripadnika izvrsio streljanje (ubistvo) 1200 osoba u periodu od 10:30 do 15:30h iz automatske puske M-70 pojedinacnom paljbom.
Inspektorima je odmah ta izjava bila sumnjiva jer likvidirati 1200 ljudi za 4 sata je prosto fizicki nemoguce.
Osim toga, na ovoj lokaciji eshumirano je 150 tijela.
Gdje je ostalih 1050, ako je Erdemovic govorio istinu?
Tu istu izjavu malo izmjenjenu plasira i na svjedocenju u Haag-u iste godine dva puta, a onda opet sa nekim izmjenama izjavljuje i na sudjenju Slobodanu Milosevicu 2003 godine.
Ukratko u najvaznijim tezama ona glasi ovako:

Predmet i dokument (IT-96-22) “Farma u Pilici” Drazen Erdemovic
– Drazen Erdemovic rodjen 25.11.1971 u Tuzli (selo Donja Dragunja) BiH.
– Po nacionalnosti sam Hrvat.
– JNA sam sluzio 1990 godine u Beogradu – Vojna Policija
– Na ratiste u Vukovar sam otisao 1991 godine i ostao do njegovog pada, odnosno oslobadjanja.
– Nakon pada Vukovara odlazim kuci u Tuzlu i ostajem do 1993 godine.
* U drugom iskazu govori da je u JNA bio do 1992 kad je izasao i pridruzio se Armiji FBiH.
* U trecem iskazu govori da je bio u policiji HVO selu Breskama pored Tuzle sve do 1993 godine.
– Pripadnici HVO-a me hvataju na Majevici jer sam pokusao da prosvercam neke civile (trgovina ljudima).
– HVO me predaje Armiji BiH i policiji koja me maltretira i prijete da ce ubiti mene i pobiti mi citavu familiju.
– U zatvoru sam maltretiran oko 20 dana.
– Nakon toga nacelnik vojne policije HVO trazi da me Armija FBiH isporuci u zatvor HVO-a sto oni i cine.
– Nacelnik vojne policije HVO-a je Niko Juric je poznanik mog oca i na zahtjev mene i moje supruge daje mi dopust od 5. dana da odem malo doma kod obitelji.
– Iskoristavam priliku i sa porodicom bjezim u Republiku Srpsku gdje su me lijepo primili, a onda su saznali za moju proslost.
– Tad bjezim u Srbiju gdje ostajem do polovine Veljace (Februara) 1994 godine.
– Onda odlazim u Focu koja je bila u Republici Srpskoj pa kratko nakon toga odlazim u Bijeljinu kako nebih imao problema posto je u Bijeljini bilo mjesovito stanovnistvo, a vojska Republike Srpske se ponasala korektno prema svima.
– U Republici Srpskoj (Bijeljina) sam i cuo za formiranje specijalne jedinice od Hrvata koji su uspjeli da pobjegnu od muslimanskog terora.
– Pristupio sam jedinici i nakon obuke sam prvu akciju imao 30.04.1994 kad sam sa osmoricom pripadnika iste podmetnuo eksploziv u muslimansku fabriku gdje su se proizvodile granate. Akcija je uspjesno izvedena, a zatim slijedi jos nekoliko njih.
– Nakon toga se jedinici pridruzuju i neki Muslimani, ali i Slovenci sa slicnom ili gorom prosloscu od moje.
– Nakon toga smo odmarali neko vrijeme i tek smo angazovani u 06 mjesecu 1995 da odemo na podrucije Srebrenice.
– Dobijamo naredjenje da udjemo u Srebrenicu, prolazimo kroz rudnik u Bratunac, a onda kroz tunel dug 7km ulazimo u Srebrenicu.
– Ulaskom u Srebrenicu imali smo zadatak da izazovemo jedan vid psihickog pritiska pa smo ispalili par zolja na zgrade i nesto municije cisto da malo isprepadamo stanovnistvo.
* U jednom iskazu kazuje da je u jedinici i ulazu u Srebrenicu bilo 60 pripadnika diverzantskog odreda, a u drugom da ih je bilo 30, u trecem da ih je bilo 35.
– 14.07.1995 nas 30 predvodi Milorad Pelemis komandant diverzantskog odreda i ulazimo u Srebrenicu, a komandant nam govori da striktno vodimo racuna o civilima i da nikog ne diramo.
– Sve smo ih slali na igraliste kako nam je i receno da radimo ako naidjemo na civile.
– Komanda je posumnjala da je jedan dio muslimana usla bas u onaj tunel prema Bratuncu jer civila nije bilo mnogo u gradu.
– Komanda naredjuje da nas diverzantski odred provjeri tunel i dali koga ima tamo – to naredjenje smo odbili.
*Ovo naredjenje su odbili
– Ostali smo jos jednu noc u Srebrenici radi osiguranja grada i sutradan oko podne se spakovali i krenuli u nasu bazu u Vlasenici.
– Kasnili smo u bazu jer su dva vozila imala kvarove, a po dolasku u ponoc culi smo da je komadant Milorad Pelemis imao prevrtanje sa transporterom gdje je i povrijedjen, a tom prilikom je sa njim u transporteru poginuo Koljivrat Dragan, a Filipovic Mladen je tesko povrijedjen.
– 16.07.1995 smo dobili naredjenje da idemo u Zvornik, a komandir grupe je bio Brano Gojkovic.
* U drugoj izjavi kaze da je naredjenje bilo 20.07.1995
– U grupi pored Gojkovica su bili vozak Cvetkovic Aleksandar, Boskic Marko, Goronja Zoran, Savanovic (Kojic) Stanko, Golijan Vlastimir, Franc Kos i ja.
– Kad smo dosli izasao je neki potpukovnik (meni nepoznat) i rekao da sjedamo u nasa vozila i da idemo za njim.
– Isli smo u pravcu Bijeljine nekih 20 minuta i skrenuli na neku farmu u mjestu Pilica.
– Kad smo izasli na farmu onda je taj potpukovnik rekao da za 15-20 minuta treba da stigne prvi autobus sa muslimanima.
* U drugom iskasu govori da je Brano rekao kako ubrzo treba stici prvi autobus sa muslimanima.
– Onda je taj potpukovnik odmah napustio mjesto i otisao, a ubrzo je stigao prvi autobus.
– Autobusi nisu bili u konvoju vec su stizali jedan po jedan u razmacima, a prvi je stigao nakon 10-15 minuta nakon sto je potpukovnik otisao i bio je udaljen nekih 50-100 metara od nas.
– U autobusu su bili sve muskarci izmedju 17 i 60 godina i svi su bili u sivilu osim jednog koji je imao maskirne vojne hlace.
– Svaki autobus je imao pratnju od dva vojna policajca iz Drinskog korpusa koji su onda sprovodili po deset ljudi do Brane Gojkovica, a onda ih je on dovodio pred streljacki stroj.
– Brano Gojkovic nas je rasporedio tako da smo stajali jedan od drugog otprilike pet koraka, a muslimani su nam bili okrenuti ledjima i udaljeni nekih 20 metara.
– Brano nam je naredio da se tim muslimanima striktno puca u glavu i ledja!
– Tako smo ubijali te zarobljenike pojedinacnom paljbom, a ako bi neki od njih jos davao znake zivota nakon pogodaka tad bi im prilazio Savanovic Stanko sa pistoljem i dotukao ih.
– Tako smo nastavili grupu po grupu, a onda je neko dosao na ideju da koristimo mitraljez M-74, ali sa njim je bilo mnogo ranjavanja, a ne ubijanja trenutnog pa smo ga izbacili iz upotrebe i nastavili sa automatskim puskama.
– Kasnije je dosla i jedna grupa od 10-ak vojnika iz Bratunca koji su nas trebali zamjeniti, a oni su bili mnogo okrutniji.
– Mucili su i vrijedjali zarobljenike, udarali ih, a cinilo mi se da neke od njih i poznaju.
– Brano Gojkovic je svakog vozaca autobusa izvodio van i davao mu automatsku pusku kako bi morao da ubije makar jednog muslimana kako kasnije nebi mogli svjedociti.
– Cinilo mi se da ti vozaci nemaju pojma gdje voze ove ljude jer su i oni bili sokirani. Vjerovatno su mislili da ih voze na razmjenu.
– Kad smo zavrsili posao i pobili po mojoj procjeni izmedju 1000-1200 osoba, dosao je ponovo taj potpukovnik.
– Rekao je da u Pilici ima u Domu 500 muslimana koji hoce da provale i da ih treba pobiti.
– To naredjenje smo odbili, ali su onda sa potpukovnikom otisli ovi vojnici iz Bratunca.
– Kasnije smo se dosli javiti potpukovniku u Pilicu gdje nas je pozvao na pice u jednu kafanu u centru.
– Nakon toga smo otisli u Vlasenicu, a odma sutra u jutarnjim casovima dobili dozolu da odemo kucama u Bijeljinu.
Dodatak:
Brutalnost i okrutnost pocinjenog zlocina, po rijecima sutkinje vidljiva je i iz cinjenica da su osudjeni tokom strijeljanja uzimali stanke kako bi rucali i pili pivo medju lesevima.
*Na pitanje jednog advokata, kako su za ubijanje tolikog broja imali vremena za cigarete, stanke, pivo, rucak? – odgovor nije dat.

Rezime:
– Stanko Kojic (Savanovic) kazna zatvora u trajanju od 43 godine.
– Franc Kos, kazna zatvora u trajanju od 40 godina.
– Zoran Goronja, kazna zatvora u trajanju od 40 godina.
– Vlastimir Golijan, kazna zatvora u trajanju od 19 godina
– Marko Boškic, kazna zatvora u trajanju od 10 godina.
– Brano Gojkovic, kazna zatvora u trajanju od 10 godina.
– Dražen Erdemovic, kazna zatvora u trajanju od 2 godine.
– Aleksandar Cvetkovic, oslobodjen optuzbi da je ucestvovao u ubistvima Bosnjaka u Srebrenici jula 1995. godine.

Apelaciono vijece Suda BiH u aprilu 2013 godine smanjilo je kazne cetvorici optuzenih u predmetu “Franc Kos i drugi” i pravosnazno ih osudilo na zatvorske kazne u trajanju od 15 do 35 godina za ratne zlocine u Srebrenici.
Franc Kos osudjen je na 35 godina zatvora, Stanko Kojic (Savanovic) na 32 godine zatvora, Zoran Goronja na 30 godina zatvora i Vlastimir Golijanin na 15 godina zatvora.
Apelaciono vijece odbilo je zalbu Tuzilastva BiH koje je trazilo da se optuzeni osude za genocid, medjutim izrecena im je pravosnazna presuda za ratni zlocin, odnosno zlocin protiv covjecnosti.

Drazen Erdemovic je priznao da je on licno streljao preko 100 ljudi, a onda je oslobodjen – pusten na slobodu.
Promijenjen mu je identitet i poslat da zivi u Ameriku sa porodicom iako je priznao da je ubijao ljude.
Osoba u Americi koja ga je docekala, takodje je zanimljiva i iza sebe ima buran dosije.
Kasnije je ista ucestvovala u teroristickim pripremama i akcijama Al-kaide.
Marko Boskic (takodje pripradnik 10 diverzantskog odreda) – po nacionalnosti Hrvat je bio glavni svjedok tuzilastva u Sarajevu, a isti taj covjek je po zavrsetku rata pobjegao za Njemacku, a zatim u Ameriku te je bio povezan sa teroristima koji su izvrsili napade na kule bliznakinje.
FBI agenti su nakon toga obavili razgovore sa svim pripadnicima diverzantskog odreda te je ubrzo za njim raspisana potjernica i isporucen je u BiH.
Kasnije se ispostavilo da je slagao i Amerikance, a kasnije i sud BiH.
Najcrnije od svega toga iako je isti priznao da je ubijao – streljao muslimane, Marko Boskic je imao najbolje prijatelje muslimane iz Srebrenice u Americi.
Takodje suradjivao je sa muslimanskim ekstremistima i teroristima za sta je i procesuiran.
Boskic je i prvi nasavjetovao Erdemovica sta da uradi i kakvu pricu da plasira.
Takvi profili su glavni svjedoci tuzilastva i na osnovu njih se formira presuda..
No vratimo se mi Drazenu Erdemovicu koji nema koga nije slagao.
Danas je i ovaj covjek slobodan, da dobro ste procitali “Slobodan”.
Nista to nebi bilo cudno od Hag-a da iste oslobodi, ali bolesno je da taj isti Erdemovic pod drugim identitetom nije ponovo u Tuzli kao slobodan gradjanin.
Da, dobro ste procitali ovaj covjek se slobodno seta FBiH u Tuzli po najnovijim saznanjima!

Snimci iz zraka prilikom potrage grobnica

Jugoslav Petrusic Dominik bivsi pripadnik Legije stranaca i Francuske vojno-obavjestajne sluzbe ukazuje na velike propuste suda i nametnute zlocine.
Haski tribunal me nikad nije htio pozvati da svjedocim i kazem sta znam, apsolutno nikad.
Oni su se prema meni ponasali kao da me nema, Hag nije zelio da ljudi cuju istinu, a ja sam htio da svjedocim javno.
U svakom trenutku pristajem i zelim da idem da svjedocim javno u uzivo prenosu, ali to nekome ne odgovara..
Jedini koji su me pozvali bio je sud Bosne i Hercegovine gdje sam se odmah odazvao.
Interesantno je da u slucaju Srebrenica niko od svjedoka nece da izadje i javno pokaze mjesto gdje su neduzni ljudi streljani.
Nemoguce ja da na tim mjestima nema kostiju, organskih tragova ili cahura?
Jugoslav Petrusic u najnovijem interviju govori kako su sve obmane i lazi te da su ljudi streljani na 39 lokacija i da je ubijeno 484 ratna zarobljenika, a da su se tim zrtvama dodali svi ostali koji su poginuli u proboju i tokom citavog rata ne samo na podruciju Srebrenice vec mnogo sire sto jasno pise i na spomenicima.
Zalosno je sto svi rade u talu i zavadjaju narod te stvaraju mrznju prebacujuci krivnju na druge, a svima su ruke okrvavljene u ovom slucaju.
Bilo da se radi o jednoj ili 101 ili 1001 osobi to je zlocin i nije se smio dogoditi, ali ga sigurno nije uradila regularna vojska vec pojedinci koji su imali zadatke od onih koji sad glume zasticene svjedoke i one koji neznaju apsolutno nista o zlocinu.
Sve ovo sam jasno i glasno ponovio 2012 godine u sudu Bosne i Hercegovine.
Tada sud niti tuzilastvo nije reagovalo, nit su me opomenuli, kaznili za neistine i optuzili za bilo sta.
Sve im je to odgovaralo, samo da se neko strpa u zatvor, a nalogodavci i organizatori su tako sigurni i nemaju potrebe da brinu.
Moja izjava je uvrstena u predmet i nikome nije smetala.
Sto jasno govori da je sve istina, ali ovdje se neke stvari okrecu i zato Petar Salapura nista nezna, Zoran Manojlovic nista nezna, Cedo Knezevic, Ljubisa Beara itd.
Licno sam prozvao Zorana Stankovica na sudu u Sarajevu da je u svakom slucaju bas Stanko Savanovic kao njihov glavni izvor informacija, a da ga sud u drugim slucajevima prezentuje kao neuracunljivu osobu, odnosno da je lud.
I pazi vraga, upravo taj Savanovic (neuracunljivi – lud) je glavni svjedok u svakom slucaju cudnih i misterioznih zlocina pa cak i na Kosovu.

Stanko Savanovic – Streljacki stroj

– Savanovic se na sudjenju u Sarajevu pojavio sa brojanicom, velikim krstom, vodom i bosiokom kako bi po sudu bacao svetu vodicu, a imao je i neke cudne repove od brade.
Danas mali broj ljudi zeli da cuje pravu istinu i ne zele da se ova zlodjela rasvijetle.
Toj nekoj grupaciji mocnika koja je to sve osmislila i nazalost realizovala nije zao niti jedne jedine zrtve.
Jos jedna vazna informacija povodom Srebrenice je ta da su sve komande Armije FBiH dolazile iz Sarajeva, Kaknja i Visokog.
Komanda je izdavala doslovno sve sta treba da radi 28-a Divizija Armije FBiH i kako da se krece, a onda im je izdala posljednju komandu da krenu pravac Konjevic polje prema Tuzli.
Upravo ta komanda je poslala mnoge ljude u smrt, a vjerovatno se pitate zasto?
Pa zato jer je bez ikakvog razloga 13-og prekinula svaku komunikaciju sa vojskom i civilima koji su bili u proboju, kaze Milorad Pelemis komandant Diverzantskog odreda koji je prvi usao u Srebrenicu.
Kasnije je bio povrijedjen u saobracajnoj nesreci i nije bio tokom egzekucija prisutan.
Pelemisu je takodje bio ponudjen novac u iznosu od 300 000km (konvertibilnih maraka) da svjedoci po nalogu ljudi kojima je u interesu da zlocin u Srebrenici svale na druge.
Ime osobe koja je ponudila novac Pelemisu poznato je nasem portalu!
S obzirom da je i 28. Divizija na pripadala 2. Korpusu Armije FBiH iz dokumenata se moze dosta toga pronaci zanimljivog.
Analizirajuci izvjestaje Alije Izetbegovica i Rasima Delica o dešavanja u julu 1995. godine je zapravo podvala.
Oni jedva i spominju 2 korpus.
Uloga 28. Divizije im je puno zanimljivija.
U Srebrenici je na papiru bilo nekoliko hiljada pripadnika Armije FBiH koji su bili vojno sposobni i zavedeni.
Prilikom napada u julu 1995. godine svega njih nekoliko stotina je bilo spremno prihvatiti borbu, a komanda je vec ranije bila izvucena na sigurno.
Prica o tome da je oruzje predato UN-u nakon proglasenja zasticenom zonom je obican mit jer se zapravo predavalo staro i neispravno oruzje, a sve sto je valjalo ostalo je kod pripadnika Armije FBiH po njihovim izvjestajima.
Uz sve to su dodatno helikopterima dobili oruzje i municiju u zavidnim kolicinama kako je izjavio General Rasim Delic zapovjednik Armije Republike BiH koji je i sam kasnije osudjen u Hagu za Ratne zlocine.
U Srebrenicu je izmedju ostalog poslata i jedna “Crvena strijela”.
To je bilo izuzetno vrijedno i rijetko oruzje na nivou cijele Armije RBiH, bilo ih je izrazito malo, a vecina brigada nije imala niti jednu..
Zasto je jedno takvo oruzije poslato upravo u Srebrenicu koja je bila “navodno” demilitarizovana zona?
Mozda kao polog i sigurica, ako bi netko pomislio da nitko nije lud poslati takvo oruzje u podrucije koje je unaprijed predato..?
Rasim je “navodno” ocekivao da ce se u slucaju eventualnog napada 28. Divizija grcevito i fanaticno boriti, ali su oni ostavili zene i djecu te pobjegli u sume!
Iz podataka se jasno vidi da Srbi orginalno i nisu planirali zauzeti cijelu enklavu vec je samo svesti na gradsku jezgru zbog ispada i zlocina Nasera Orica koji su prelili kap, a kad je VRS na celu sa Mladicem vidjela da je 28. Divizija u rasulu, odlucili su iskoristiti trenutak i zauzeti sve.
Tko je naredio odlazak u smrt svih onih koji su stradali tokom proboja?
Iz izvjestaja jasno vidimo da je glavna komanda izdavala sve naredbe i sto se treba ciniti, a onda je kontakt iznenada prekinut bez ikakvog razloga!
Nacelnik policije u enklavi Srebrenica Hakija Meholjic o Aliji Izetbegovic misli jako lose i svjedoci da je prisustvovao ponudi da se dozvoli pokolj Srebrenicana za uzvrat strane intervencije nad Srbima.
Nakon toga da se Srebrenica razmijeni sa Srbima za Vogoscu, u vremenskom periodu jeseni 1993. kada se u Sarajevu odrzavao Bosnjacki kongres.
Ratni komandant General Armije RBiH Sefer Halilovic ozalosceno kazuje da je koncept insceniranja masakra u Srebrenici bio zarad sakupljanja politickih dividendi u glavi Alije Izetbegovica i bosnjackog rukovodstva.
Nesto kasnije Halilovic u svojoj Knjizi ipak iznosi da mu je jos u proljece 1993. Alija Izetbegovic pominjao ponudu kojom je nekoliko mjeseci kasnije, krajem te godine, sokirao Meholjica i ostale clanove srebrenicke delegacije.

Ibran Mustafic je jedan od osnivaca SDA koji u svojoj knjizi kaze da su snage Armije BiH pod komandom ubijale svoje sunarodnike iz Srebrenice tokom proboja ka Tuzli, jula 1995. godine, zato sto su postojali spiskovi onih koji „ni po koju cijenu ne smiju zivi da se dokopaju slobode“.
O tim spiskovima nepodobnih Bosnjaka znalo je najuze muslimansko rukovodstvo na celu sa Alijom Izetbegovicem – tvrdi Mustafic koji je ove tvrdnje iznjo u knjizi „Planirani haos“.
Da sam mogao u Hagu da sudim komandantu snaga Armije BiH u Srebrenici Naseru Oricu, za zlocine nad Srbima presudio bih mu najmanje 20 godina zatvora.
Ali za zlocine nad sunarodnicima Bosnjacima, presudio bih mu najmanje 200 000 godina.
On je najodgovorniji što je Srebrenica postala najveca mrlja u istoriji covjecanstva – rekao je Mustafic.

Marko Boskic – Streljacki stroj

Klupko se (navodno) odmotava
2000 godine na sudjenju generalu Krsticu, priznanjem srpskog Generala Radovana Radinovica da je izvjestaj inostranog oficira sve istina, onako kako pise, dolazi do preokreta i citav sprski konglomerat biva uvucen u slucaj.
On je potvrdio i neke od lokacija Kod rijeke Jadar, u dolini Cerske, u Kravici, u Orahovcu, na brani kod Petkovaca, na vojnoj ekonomiji Branjevo, u skoli i u domu kulture u Pilici i u Kozluku.
Sporno je sto svjedok general Radinovic ipak nije naveo sve lokacije iako je potvrdio da zna sve o lokacijma u slucaju Srebrenica.
Zasto ih onda nije naveo sve u svom svjedocenju, no vratimo se na glavni preokret..
Ovo “navodno” priznanje ce pomoci pri razrjesenju nekih stvari koje su bile nelogicne prilikom istrage kontraobavjestajaca koji su bili zainteresovani za slucaj Srebrenica, ali i onih koji su se njime poceli baviti kasnije.
Tako cemo moci jasno povezati sve one koji su znali za taj slucaj, a pravili se dobrotvorima Haskog tribunala i prodanim dusama koji su na osnovu tudje nesrece imali u planu profitirati.
Nikome nije jasno dali je neko finansirao ovakve izjave ili je to mozda bila neka ucjena za neko saznanje koje ta osoba nije trebalo da zna.
Do danas nikome nije jasno za koga je prljavi posao odradio general Radinovic i drugi, ali da su dio projekta, to je sigurno!

Franc Kos – Streljacki stroj

Portuglaski general Karlos Martins u vrijeme ratnih dejstava na teritoriji bivse Jugoslavije se nalazio na strateski vaznom polozaju zamjenika sefa misije vojnih posmatraca UN za Hrvatsku i BiH (1994-1996).
U svojim memoarima „Rat na Balkanu“ saopstava svoja saznanja i o desavanjima na podrucju Srebrenice u julu 1995., a izmedju ostalog kaze:
Za razliku od izmisljotina placenih „strucnjaka“, laznih svjedoka i propagandista „nevladinih organizacija“, general Martins iznosi cinjenice koje su na terenu prikupljali obavestajni organi UN.
Napoimena, iznesene cinjenice su se sluzbeno slivale i zavodile na njegovom pisacem stolu u Zagrebu, gdje se nalazio stab Posmatracke misije UN.

U produzetku, navodimo stavove koji se nalaze na stranicama 201–206 njegovih memoara.
Portugalski general iz oficirskog sastava NATO pakta Karlos Martins se javno izjasnjava kako se u Srebrenici nije dogodio genocid.

„Da je postojao predumisljaj da se izvrsi genocid, Srbi bi zatvorili enklavu tako da niko ne bi mogao da pobjegne jer su imali snage i znanje za to.
Imali su mogucnost za kompletan prsten oko enklave.
Umjesto toga, napali su samo iz dva pravca, sa jugoistoka i istoka, odakle su skoncentrisali svoja napadacka dejstva, ostavljajuci koridore za povlacenje prema sjeveru i zapadu
Isto tako da su planirali genocid nebi isplanirali prevoz sedamnaest hiljada zena, djece i starih, kao sto se dogodilo 12. i 13. jula, zahvaljujuci cemu se skoro polovina izmjestenih domogla teritorije Federacije.
Veliki broj stanovnika Srebrenice koji su uspjeli da pobjegnu, nasli su utociste u Srbiji, gdje su zatim proveli nekoliko godina bez da ih je iko dirao.
Da bi se tvrdnja o genocidu opravdala, bilo je neophodno sakriti neke nezgodne cinjenice koje bi tu tezu mogle da kompromituju“.

Vlastimir Golijan – Streljacki stroj

Sto se tice „nacina kako je nastala magicna cifra od 8000+ nestalih, po prvobitnoj procjeni Medjunarodnog Crvenog krsta, sto se u jednom trenutku pretvorilo u nedodirljivu istinu“, autor kaze da je to postalo „cinjenica koju je zabranjeno poricati jos prije nego sto je bila navodno utvrdjena“.
Pa nastavlja: „Tesko onome ko bi se usudio da dovede u pitanje tu istinu.
On ce odmah biti izopsten i optuzen za poricanje genocida.
Cinjenica da se 3000 lica koja su bila proglasena za nestale naslo na spisku biraca na izborima odrzanim u septembru 1996. nimalo nije uticala na stalno ponavljanje price o 8000 mrtvih.
Mediji nikada nisu pokazali dovoljno radoznalosti da istraze ovu i druge ocigledne prevare.
Bilo je lakse besomucno ponavljati teoriju o genocidu, koju su zastupala glavna sredstva masovnog informisanja.
Ali, bez obzira na uporno ponavljanje te ,istine’, vrijedi podsjetiti se da se izmedju medijske parole i istorijske cinjenice nalazi veliko rastojanje“.

Koliko je zarobljenika bilo streljano, a koliko je poginulo u borbenim dejstvima?
General Martins ovdje retoricki postavlja jedno od najvaznijih pitanja.
„Daleko smo od toga da bi imali odgovore, i rekao bih da cemo do njih doci vrlo teško.
Mnogo je lakse – i jednostavnije – pricati o genocidu“.

Zoran Goronja – Streljacki stroj

Izmedju ostalog, Tribunal je ocigledno zaboravio da sudi za zlocine na podrucju Srebrenice pocinjene izmedju 1992. i 1995. godine nad Srbima.
U tim zlocinima je pobijeno blizu dve hiljade osoba (muskaraca, zena, djece i starijih lica), u nekim slucajevima poslije stravicnih raznih mucenja i divljastava.
To je najvecim dijelom brizljivo dokumentovano, a dzelati su poznati svima!
Kao sto je Ricard Holbruk priznao u svojoj knjizi “Tribunal se pokazao kao dragocjeno orudje nase politike, što nam je i koristilo…“.
Da, upravo tako.
U zakljucku, General Martins nema dileme oko toga da dogadjaji u Srebrenici predstavljaju perfidan plod dugotrajnog planiranja i sadejstva zainteresovanih aktera.
Pogubljenje od strane pripadnika “navodno nekog odreda” znatnog broja muskaraca muslimana – dobro obavjesteni izvori se pozivaju da je medju njima velika vecina bila vojnici, u Srebrenici i okolini enklave, medjutim, to nesumnjivo predstavlja ratni zlocin“.
„Uzimanje pravde u sopstvene ruke je nesto sto je kulturoloski svojstveno, ne samo Srbima vec i ostalim zajednicama u bivsoj Jugoslaviji.
To ne opravdava niti umanjuje tezinu pocinjenog bilo kojeg djela. To je bez sumnje prekršaj Zenevskih konvencija“.

Germinal C. je bio dugogodisnji izvjestac iz Haskog Tribunala, u svjoj knjizi Der Kronzeuge – Krunski svjedok, uporedjivanjem cinjenica, dokazuje da je Erdemovic izmislio bezocne lazi, a da je te iste lazi sudsko vijece prihvatalo kao istinu.
Edward S. Herman je takodjer analizirao slucaj Erdemovica i njegovih izjava, kao okosnicu od posebne vrijednosti, time dokazujuci politicku ulogu Tribunala.
Pazljivo biljezeci detalje iz Erdemovicevih iskaza pred Tribunalom, Haski izjestitelj ukazuje na kontradiktornost i neistine o komandnoj strukturi diverzantske jedinice ciji su pripadnici pocinili masakr.
Erdemovic je tvrdio da je bio prinudjen na zlocin od nepoznatih osoba koje nikad nije vidio u zivotu, napominjuci da bi i sam bio likvidiran da nije izvrsio naredjenje izvjesnog Brane Gojkovica.
Germinal C. je medjutim, pomnim istrazivanjem dokazao da je bilo upravo suprotno – lagao je po necijem diktatu.
Naveo je kako mu je Pelemis (komandant 10. diverzantskog odreda) rekao ako nece da ubija da ce i sam biti ubijen, a kasnije se dokazalo da komandant Pelemis uopce nije bio prisutan tokom masakra.
Pelemis je dokazano bio u bolnici jer je imao tesku saobracajnu nesrecu.
Jos jedna izjava Erdemovica je frapirala, a to je da se prijavio u diverzantski odred VRS jer mu je hitno trebao novac.
Racunao je da ce cijelo vrijeme biti u pozadini, na sigurnoj udaljenosti od prvih linija fronta!

Kompletan streljacki vod je navodno brojao ukupno osam vojnika.
Njih sest kasnije je osudjeno na ukupno 157 godina zatvora, racunajuci i Erdemovica koji je dobio samo 5. godina, a odlezao samo 2. godine.
Kaznu od 2 godine je sluzio u Norveskoj otkud je pusten 2000. godine i od tad mu se gubi trag.
Navodno uziva status zasticenog svjedoka sa skrivenim identitetom i pod zastitom u nekoj Evropskoj drzavi.
Ponovno se pojavljuje 2006. godine kad trazi Hrvatsko drzavljanstvo, ali su ga “navodno” Hrvatske vlasti odbile.
Prema dokumentu koji posjeduje Jutarnji list, Erdemovic je zahtjev za prijem u hrvatsko drzavljanstvo predao preko hrvatskog veleposlanstva u Haagu.
No, ni u MUP-u, ni u nasem veleposlanstvu u Nizozemskoj nisu zeljeli to potvrditi, pozivajuci se na Zakon o zastiti osobnih podataka.
Oglusili su se i na pitanje je li se Erdemovic pozvao na navodno hrvatsko podrijetlo ili ga je zatrazio kao “obicni” stranac.

Drazen Erdemovic – Streljacki stroj

Majka Drazena Erdemovica se preselila u Zagreb
Ni Erdemovicev haski odvjetnik ne zna puno vise no obicni gradjani.
Nakon sto je odsluzio kaznu, samo jednom smo razgovarali telefonom, ali mi nije rekao gdje se nalazi.
U rodnom selu Dragunja nerado govore o obitelji haaskog osudjenika, a majka mu je otisla kod kceri koja zivi u Zagrebu.
Dali je Erdemovic dobio Hrvatsko drzavljanstvo i zivi u Hrvatskoj ili mozda cak zivi i u BiH pod skrivenim identitetom?
Dali je ovo kraj likvidacijama ili ce po nekom novom zadatku krenuti ponovno od tamo gdje je stao?
Zasto nijedan mediji ne pise o ovim slucajevima, ali bas nijedan?
Jasno je da mozda o tome ne pisu Hrvatski i Srpski mediji, ali zasto medije u BiH ne zanima ova tema?
Jeli mozda netko naredio da se ne pise o tome kako bi se smirile strasti i narod zaboravio?
Sve je moguce, ali istina ce isplivati kad tad, a do tad cemo vas izvjestavati o svim novim informacija koje prikupimo i dobijemo.
Svaka zrtva je zasluzila makad da joj se zna dzelat i nalogodavac egzekucije.
Grijeh je pred Bogom i ljudima ne pokloniti se zrtvama Srebrenice i pomoci u razrjesenju ovog zlocina!