U rano jutro 22.12.1993. godine dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan je naredio napad na Križančevo Selo.
Zapovijed je glasila: uništiti svu živu silu, uključujući žene, djecu i starce na prostorima Novi Travnik, Nova Bila, Vitez i Busovača!
Upotrijebite sva ratna sredstva, pa i bojne otrove, a sve u slavu uzvišenog Alaha.
Križančevo Selo i masakr nad Hrvatima
Nakon što su iznenada ujutro 22-og Prosinca/Decembra probile crtu obrane, elitne muslimanske postrojbe tzv. Armije BiH u čijem su sastavu bili i zloglasni mudžahedini, započele su krvavi masakr nad zarobljenicima i civilima u predjelu mjesta Križančevo Selo.
Oni su ubijali redom, baš onako kako im je i zapovjedio Džemo Merdan.
U samome selu i okolici ubijeno je 34 zarobljena vojnika HVO-a i civila koji nisu uspjeli da pobjegnu, dok je 30 ranjenih vojnika HVO-a (koji su bili popisani od Međunarodnog crvenog križa) zarobljeno i odvedeno prema Počulici (naselju koje graniči s općinom Zenica).
Od njih 30, samo su se trojica vratili živi jer su ih spasili pripadnici UN-a prije pogubljenja.
Izmasakrirana tijela žrtava, Armija BiH je tek nakon upornih protesta UNPROFOR-a, Europskih promatrača i predstavnika MCK-a predala obiteljima i to punih 39 dana poslije pogubljenja.
Prije toga su zlikovci ubili preko 60 civila, a 12 vojnika HVO-a koji su se predali ubijeni su u tranšeu na području zaseoka Šafradini.
Svjedoci monstruoznog zločina iz slučaja “Križančevo Selo” kažu da se užas ne može opisati riječima.
Vojnici Armije BiH, a posebno mudžahedini izgledali su kao pobjesnjele gorile koje ubijaju sve na što naiđu, pa i životinje.
Na tijelima zarobljenih i pobijenih vojnika HVO-a i civila vidjele su se prostrijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz blizine, a takvih je bio najmanji broj.
U brojnijem slučaju su to bile strašne i jezive rasjekotine od oštrih i tupih predmeta poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.
Pripadnici UN su pokušali ući u Križančevo Selo jer su dobili informacije kako muslimani ubijaju zarobljene, ali su vojnici Armije BiH pucali na njih.
Prijetili su i ambasadoru ECMM-a Martinu Garrodu da će vojnici Armije BiH upotrijebiti oružje ako netko pokuša ući u selo.
Identifikacija i obdukcija žrtava
Ugledni liječnik dr. Franjo Tibold, ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu vršio je dentifikaciju žrtava čija su tijela vraćena 39 dana nakon što su pobijene.
Ni tako iskusan liječnik kao što je bio dr. Tibold, nakon svega što je vidio nije mogao ostati pribran i do kraja završiti identifikaciju vojnika, pa je nakon 10-te žrtve to prepustio svome kolegi.
Njemu je jednostavno iznenada pozlilo i nije bio sposoban raditi dalje, a cijeli postupak identifikacije snimljen je kamerom zbog dokaza monstruoznog zločina Križančevo Selo.
Evo izvoda iz njegovog zapisnika po pitanju 10 zarobljenih vojnika HVO-a koji su prvi razmijenjeni i koje je uspio identificirati:
• Leš 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilice, sa dubokim rasjekotinama.
• Leš 2 – Zdrobljena glava i izbijene oči iz lubanje.
• Leš 3 – Izbijeno lijevo oko, a vilica zdrobljena ulijevo.
• Leš 4 – Zdrobljena glava kompletno.
• Leš 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema.
• Leš 6 – Zdrobljena glava, pomjerena vilica s lijeve strane udesno i zdrobljena natkoljenica.
• Leš 7 – Zdrobljeno lice.
• Leš 8 – Zdrobljena glava u potiljku.
• Leš 9.- Preklan, rez širok 15 centimetara.
• Leš 10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha.
Pravda spora za ubijene Hrvate
Kao što je to uobičajeno kod muslimanskih zločinaca koji su vojevali uz pokliče “Allahu Akbar”, usporedo sa masakrom odvijala se temeljita pljačka kuća koje su potom paljene.
Do dana današnjeg niko za ovako okrutna zlodjela nije osuđen iako postoje nepobitni materijalni dokazi i izjave živih svjedoka uz video snimke obdukcije.
Muslimani su se svojom propagandom uspjeli u međunarodnoj javnosti nametnuti kao jedine žrtve rata u BiH, te su Ahmići i Srebrenica bacile u sjenu grozne masovne zločine i masakre pripadnika njihovih postrojbi i mudžahedina.
Zvjerstva koja su činili nad Hrvatima pogotovu u srednjoj Bosni je nešto nezapamćeno, zlodjela kakvih nije bilo niti u vrijeme prodora Osmanlija.
Srbi su čak pomagali Hrvatima na ovim dijelovima jer nisu mogli gledati takva zlodjela.
Nekoliko puta je srpska artiljerija poklopila i odbila napad muslimana koji da tad nisu odbijeni, bili bi kobni za Hrvate u Novom Travniku, Novoj Bili, Vitezu i Busovači.
Možete si zamisliti kad i neprijatelj sa druge strane (srbi) pomognu neprijatelju (Hrvatima) jer su uvidjeli kakve zločine rade muslimani.
Jedne prilike je i sprski oficir na radio stanici javno govorio kako je ovakvo ponašanje pripadnika Armije BiH nedopustivo i da će zaštititi Hrvate od ovih monstruma.
Ovo nema veze sa ratovanjem, ovo je krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, rekao je srpski oficir.
Iako smo na zaraćenim stranama, moja vojnička čast mi ne dozvoljava da mirno gledam na sve to.
Napominjemo, u tom trenutku su srbi bili veoma dobro naoružani i brojčano nadmoćniji, a VRS je bila korektna kada se u obzir uzmu uslovi iz tog vremena.
Srbi pomogli Hrvatima iz Lašvanske doline
Pritisnuti brutalnom ofanzivom tzv. Amije BiH, žestoko potpomognute zloglasnim odredima mudžahedina, Hrvati iz Gornjeg Vakufa, Bugojna, Travnika i svih okolnih mjesta i sela tog kraja bilo je na ivici pokolja.
Jedna mala skupina Hrvata odlučuju da potraži spas na srpskoj strani jer su svo vrijeme rata sa Hrvatima bili korektni, dotad, a i kasnije (napominjemo) neprijateljskoj strani.
Prvi je po noći izašao jedan komandir jedinice HVO-a, sa suprugom i dvoje djece.
Bio je teško bolestan, zadobio je upalu slezine, a žena mu je pored toga bila trudna.
Srbi su ih prihvatili, a ona se porodila u Banja Luci, priča svjedok ovih događaja. 1993. godine na Komaru prema položajima VRS došlo je oko 1.520 ljudi, od kojih 450 pripadnika HVO-a.
Kasnije su Hrvati iz Novog Travnika i Dolca izašli prema Komaru, Bugojanci su otišli prema Kupresu takođe na srpsku teritoriju, a jedan dio ljudi iz Travnika i Turbeta spasonosnih srpskih položaja dokopao se preko planine Vlašić.
To su bila tri pravca koja su najviše korišćena da se ljudi spasu od muslimana.
U video svjedočanstvima koja su ostala sačuvana iz tog vremena, Hrvatske izbjeglice iz srednje Bosne nisu krile svoju zahvalnost i iznenađenje prijemom na koji su naišli kod Srba.
Mnogi su rekli da su primljeni kao braća rođena.
Zaluđeni ratnom propagandom Hrvatskih medija, očekivali su da će ih na Komaru i Vlašiću dočekati bradati četnici sa nožem u zubima.
Mnogi hrvatski vojnici su bili iznenađeni kad su vidjeli da je Srbima vojska uređena, svi ošišani, obrijani i uredni.
Ni traga onim bradatim četnicima kojim su nam punili glave na Tv.
Davor Kolenda bivši zvaničnik Hrvatskog vijeća odbrane je u Hagu javno rekao da je VRS pomogla Hrvatima iz srednje Bosne da se evakuišu i ne dožive egzodus koji je namjeravala da izazove muslimanska vojska.
Vojska RS je tada pomogla da nekoliko tisuća hrvatskih civila i skoro 1000 pripadnika HVO-a preko Vlašića napusti srednju Bosnu i izbjegne stradanje u okruženju.
To je gola istina, u uslovima koji su vladali bilo je normalno da se sa muslimanske strane događaju silovanja, mučenja i ubistva, a mi ništa od toga nismo doživjeli.
Naprotiv, nekoliko Hrvatskih trudnica je odvezeno u Banjaluku, gdje su se porodile, a njihova djeca su danas živa i zdrava.
Nekoliko desetina teško ranjenih vojnika HVO-a je izlječeno i poslije lječenja su se ponovo priključili HVO-u.
To su činjenice, a oni kojima to smeta imaju problem sa istinom – kaže Davor Kolenda bivši zvaničnik Hrvatskog vijeća odbrane.
U Hagu sam govorio istinu, samo istinu i ništa osim istine.
Uvijek sam spreman da govorim o zločinima za koje znam, a za koje nitko nije odgovarao.
Navedeni ratni zločin “Križančevo Selo” predstavlja jedno od najvećih stradanja žrtava hrvatske nacionalnosti na području Viteza i okoline u proteklome ratu, gdje je u napadu ubijeno više desetina žrtava, a imovina opljačkana i uništena.
Policijski službenici SIPA, po nalogu tužitelja iz odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine nakon 25. godina, uhitili su osobe po predmetu Križančevo Selo:
Ibrahim Purić, zvani Ibro, rođen 1953. godine u mjestu Dolac.
Ibrahim Tarahija, rođen 1959. godine u Vitezu.
Nijaz Sivro, rođen 1957. godine u Vitezu.
Rušit Nurković, rođen 1958. godine u Seošnici.
Almir Sarajlić zvani Roki, rođen 1968. godine u Travniku Križančevo Selo.
Šaćir Omanović, rođen 1973. godine u Vitezu.
Kasim Kavazović, rođen 1972. godine u Travniku.
Sadik Omanović, rođen 1968. godine u Vitezu.
Osumnjičeni su pod istragom i terete se da su za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije BiH i HVO-a, u svojstvu zapovjednika i pripadnika Armije BiH sa područja Središnje Bosne i Viteza, postupali suprotno odredbama ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata.
Oni se terete za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protiv civilnog stanovništva u predmetu “Križančevo Selo”, počinjen ubojstvom zarobljenih pripadnika HVO-a iz Šafradina i Križančevo Selo koji su se prethodno predali, a vojnici položili oružje.
Pobjegla od džihadiste u Njemačku pa ga tamo srela na ulici
Nad hrvatskim narodom u Herceg Bosni počinjeni su stravični masovni zločini, ali tom je narodu napravljena i velika nepravda, jer su ti zločini ostali nekažnjeni za sad – i pored svih dokaza, živih svjedoka i kostiju žrtava razasutih diljem hrvatskih područja.
Nadamo se kako će se nešto promijeniti u budućnosti po pitanju pravde.
