Paulin Dvor je jedna od velikih tragedija i sramota Hrvatske Vojske za počinjeni zločin nad civilima srpske nacionalnosti, a malo ljudi zna kako se desio ovaj masakr u noći između 11. i 12. prosinca/decembra 1991. Godine.
Paulin Dvor kod Osijeka
Prije rata je to bilo malo slavonsko selo kod Osijeka koje je vecinski bilo naseljeno ziteljima srpske nacionalnosti.
Tako je prema popisu 1991. Godine u ovom selu registrovano sve ukupno 168 zitelja.
Od toga se prema popisu iz 1991. Godine izjasnilo 147 srba, 9 jugoslovena koji su takodje bili srpske nacionalnosti, ali su se izjasnili kao jugosloveni na popisu.
Tamo je upisano i 4 hrvata i 8 ostalih nacionalnosti koji su pretezno bili madjari.
Prije rata je to bilo mirno selo i svi su znali da u Paulin Dvor mozete uvijek doci gdje ste objerucke docekani.
Medjutim kako se zahuktavalo devedestih, hrvatske postrojbe samoformirane HV su poceli da se vrzmaju oko Paulin Dvora.
U Paulin Dvoru mjestani nisu imali namjeru da se sele jer su tu oduvjek zivjeli i dobro se slagali sa susjedima.
Medjutim kako se situacija pogorsavala iz dana u dan i kako se culo iz obliznjih sela za pojedina maltretiranja od strane fantomskih hrvatskih vojnika koji su pretezno dolazili nocu na vrata ljudima.
Jedan dio mjestana u Paulin Dvoru se odlucio skloniti dok su oni stariji ostali kod svojih kuca.
Tako je dosla zima 1991. Godine koja je bila kobna za mjestane slavonskog sela Paulin Dvor.
U Paulin Dvor su dosle postrojbe hrvatske vojske koji su naredili da tijekom noci svi zitelji moraju spavati u dvije kuce u samom centru sela.
Jedna je bila u vlasnistvu mjestana po imenu Andrija Buković.
U pocetku im je bilo dozvoljeno da tijekom dana mogu otici na sat-dva nahraniti stoku, ali su tijekom noci svi morali biti u ove dvije kuce na spavanju.
Osim jedne starice po imenu Milka Lapcevic koja je bila nepokretna i bilo joj je dozvoljeno da boravi u svojoj kuci.
Uz nju je redovno bio i jedan cuvar zaduzen da je drzi na oku iako je bila nepokretna i imala 81 godinu.
Zločin u Paulin Dvoru
Tokom proteklih dana su HV – Hrvatska Vojska imali nekoliko napada na snage JNA koje su presretali i ubijali u sacekusama.
Kako se oko Vukovara stezao obruc i dosta vojnika HV je tamo poginulo, zapovjednistvo je odlucilo tiskati snage svuda unaokolo i tako JNA peckati na svim stranama.
Tako je nakon jedne sacekuse JNA uzvratila granatiranjem u koje je poginuo pripadnik 2. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a.
Hrvatski vojnici iz susjednog sela po imenu Vladislavci su zeljni osvete stigli u Paulin Dvor jer su znali da svi srbi moraju tijekom noci spavati u dvije kuce.
Iako su bili upoznati da se radi o civilima i starcima, to im nije predstavljalo problem da ih krvnicki pobiju.
U noci izmedju 11. i 12. prosinca/decembra 1991. Godine bijesni pripadnici 130. brigade Hrvatske vojske i jos nekoliko njih koji su do sad “nepoznati” stizu u selo i krece masakr.
Oni prvo u kuce ubacuju rucne bombe, a onda ulaze i pucaju iz vatrenog oruzja.
Tesko ranjene, a koji su davali znakove zivota su mucki preklali hladnim oruzjem, pretpostavlja se nozem, bajonetom ili macetom.
Nakon teskog zlocina, sva tijela su pokupili i stavili ih u crne plasticne vrece te prevezli u vojno skladiste Lug kod mjesta Čepin.
Odlucili su tijela zakopati i preko te lokacije navuci otpad od rashodovanih tenkova te druge predmete koji su bili staro gvozdje.
Kako bi prikrili tragove zlocina, vratili su se ponovno u Paulin Dvor i minirali kuce te ih digli u vazduh eksplozivom.
Ovaj zlocin se prikrivao sve do 1996. Godine kada je zapovjednik zbornog podrucja general Đuro Dečak trazio od sefa obavjestajne sluzbe da se tijela iz vojne baze prebace na neku drugu lokaciju jer imaju neke informacije kako se neki strani agenti i istrazioci Haskog tribunala vrzmaju unaokolo.
Sef obavjestajne sluzbe je tad bio Miroslav Tuđman, sin bivseg predsjednika Hrvatske – Franje Tuđmana.
Na sastanku obavjestajne zajednice 1997. Godine je odluceno da se ostaci ubijenih civila uz pomoc inzenjerijske postrojbe i uz nadzor SIS-a i kriminalistickog odjela Vojne policije prebace u naselje Rizvanuša u Ličko-senjskoj županiji blizu Gospića.
Leseve ubijenih civila su ubacili u bijelu plasticnu burad sa zemljom i u pratnji vojne policije i obavestajnih sluzbi transportovani su kao “opasan teret”.
Dozvolu i nadzor su imali od Siguronosno – informativne sluzbe (SIS), na cijem je celu tada bio pukovnik Ante Gugić, i Kriminalistickog sektora Vojne policije, kojem je na celu bio bojnik (major) Ante Glavan.
Transport “opasnog tereta” obavila je Karlovacka inzenjerijska brigada HV-a.
Burad su tajno zakopali na 500 kilometara udaljenu lokaciju Rizvanusa na Velebitu, nedaleko od Gospića.
Za ovaj poduhvat su saznale i druge tajne sluzbe pa je sve doslo i do istrazioca Haskog tribunala koji su i 1996 nesto naculi o ovom pokolju.
Ove informacije putem tajnih kanala su dosle i do pojedinih novinara koji su pisali o tome, a jedan je bio Francuski list.
Tek kasnije je o tome pisao i hrvatski tjednik Nacional.
Ivo Pukanić je bio osnivaoc i glavni urednik tjednika “Nacional” koji je kasnije ubijen.
Interesantno je da su kasnije i svi clanci o ovom slucaju su izbrisani sa internet portala tjednika “Nacional”.
Posmrtne ostatke ubijenih na lokaciji Rizvanuša pronasli su i eshumirali istrazioci Haskog tribunala tek 2002. Godine.
Posmrtni ostatci i brutalnost HV
Tek naredne 2003. Godinu su porodice identifikovale ubijene na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu i vecinu od njih sahranile u zajednicku spomen grobnicu u njihovom selu Paulin Dvor, koju su sami izgradili i finansirali.
Dokumentaciono informacioni centar Veritas je objavio kako je medju zrtvama masakra bilo osam zena i cetiri bracna para prosjecne starosti 64 godine.
Ubijena je i nepokretna starica Milka Lapčević koja je tad imala 81. Godinu, a pronadjena je kasnije smrznuta u jarku u blizini sela Hrastin.
Lokacija na kojoj su je pronasli, udaljena je oko 2,5km od njene kuce.
Tada je podatke o ovom zlocinu doznao i komadant operativne zone, pukovnik Karl Gorinšek, a potom je odmah o svemu obavjestio Glavni stab HV-a kojeg je vodio Anton Tus, a od tog trenutka slucaj u Paulin Dvoru se pretvorio u strogo cuvanu tajnu.
Prilikom eshumacije i nakon obdukcije utvrdjeno je kako su ubijeni bili masakrirani.
Jedna zena po imenu Darinka Vujnović je cak bila skalpirana – skinut joj je skalp kao u filmovima kad indijanci skidaju skalp.
Ona je ubijena van kuce, a tijelo joj je bilo posvuda isjeceno nozevima.
Takodje, ubijena nepokretna starica po imenu Milka Lapčević je eshumirana tek 2006. Godine kada su je identifikovali putem DNK, a potom sahranili ponovno na centralnom groblju u Osijeku.
Savo Štrbac iz Dokumentaciono informacionog centra Veritas je izjavio kako hrvatsko pravosudje za ovaj zlocin jos nikoga nije procesuiralo po komandnoj odgovornosti, kao ni one koji su prikrivali, odnosno naredili, organizovali i realizovali premjestanje posmrtnih ostataka zrtava.
Haski tribunal je takodje odjednom sve zaboravio i niko nije osudjen za ovo zlodjelo.
Jedini osudjeni su jedni od ucesnika ovog zlocina, a to su Nikola Ivanković i Enes Viteškić.
Zna se da je broj pripadnika u izvrsenju zlocina bio mnogo veci, ali se to i danas dan prikriva.
Sudjenje ovoj dvojici ucesnika se otezalo sve do 2013. Godine jer je ranije Zupanijski sud u Osijeku osumnjicene oslobadjao optuzbe.
Tek nakon treceg ponovljenog postupka su osudjeni Nikola Ivanković na 15. godina zatvora, a Enes Viteškić na 11. godina zatvora.
U njihovim optuznicama pise da su kao pripadnici 130. brigade HV-a, naoruzani vatrenim oruzjem i rucnim bombama, zajedno sa vise nepoznatih osoba iz osvete ubili 19 civila srpske nacionalnosti u Paulin Dvoru.
Kasniji tijek dogadjaja i sva imena se vrlo dobro znaju, ali niko nije odgovarao!
Dokumentaciono informacioni centar Veritas navodi i imena ubijenih u selu Paulin Dvor, a to su:
Jovan Gavrić, Boja Grubišić, Anđa Jelić, Boško Jelić, Bosiljka Katić, Dmitar Katić, Draginja Katić, Milan Katić, Petar Katić, Dragutin Kečkeš, Milan Labus, Milka Lapčević, Vukašin Medić, Milica Milović, Spasoja Milović, Milena Rodić, Božidar Sudžuković, Marija Sudžuković i Darinka Vujnović.
Križančevo Selo i okrutni zločin Armije BiH
Iako je proslo vise od 28 godina od zlocina u slavonskom selu Paulin Dvor, hrvatsko pravosudje i Haski tribunal za ovaj zlocin jos nikoga nisu procesuirali.
Niko nije odgovarao po komandnoj odgovornosti, niti ko je prikrivao i naredio zlocin, ali i organizovao te realizovao premjestanje posmrtnih ostataka masakriranih zrtava.
